piše; Krešimir Raguž /snimio; Zoran Marinović
S krunicom u ruci don Danko Litrić toga je dana izašao pred masu ljudi koja se okupila pred crkvom. Oni su u rukama držali mačete. Znao je zašto su došli. U crkvi sela Musha pred podivljalom Hutu milicijom Interahamwe pokušao je sakriti 1200 pripadnika drugog runadskog plemena Tutsi. Uzalud je molio za njihove živote. Nakon što su ga ugurali u kuću počelo je ubijanje. Deset sati trebalo je napadačima da mačetama, sjekirama, toljagama i kopljima dovrše svoj naum. Preživio nije nitko.
'Molio sam Boga da i mene ubiju. Bilo bi to lakše nego satima bespomoćno slušati krike, gledati te strahote...' i danas priznaje don Danko.
Kako se ovih dana u Ruandi obilježava 15. godišnjica genocida u kojem je tijekom samo sto dana na najokrutnije načine ubijeno oko milijun ljudi naši reporteri tamo su posjetili hrvatske misionare, svjedoke tog vremena. Uz don Danka u istoj župi na početku rata živio je i don Sebastijan Marković. Obojica se danas nalaze u glavnom gradu Ruande Kigaliju. Fratar Vjeko Ćurić koji je u to vrijeme služio u župi Kivumu, 40-ak kilometara od Kigalija, bio je jedan od rijetkih stranaca koji zemlju nije napustio do kraja genocida. Zbog spašavanja tisuća Tutsija dobio je niz odlikovanja i počasti. Većinu na žalost posmrtno jer su ga 1998. ubili ti isti Tutsiji i to zašto što je sprečavao njihovu naknadnu odmazdu nad Hutuima. Nakon smrti u Kivumu ga je naslijedio fra Ivica Perić. On je u vrijeme genocida živio u Ugandi, ali je cijelo to vrijeme dolazio u Ruandu pa itekako upoznat sa svim događanjima.
Iako je u trenutku naše posjete hrvatskim misionarima u Ruandi od genocida već prošlo desetljeće i pol oni još uvijek dobro znaju da ništa od počinjenih strahota nikada nije napustilo duše i sjećanja tamošnjih ljudi.
RUANDA8
RUANDA7
RUANDA6
RUANDA4
RUANDA3
RUANDA5
RUANDA13
RUANDA1
RUANDA14
RUANDA12
RUANDA9
RUANDA
RUANDA11
RUANDA15
RUANDA2
RUANDA10
- Nije niti naše. Takve strahote se ne zaboravljaju nikada - složili su se.
U prvoj polovici travnja, baš kada počinju monsunske kiše pa osim ljudi plače i nebo, oni se odreda sjete 6.travnja 1994. kada je nakon rušenja zrakoplova predsjednika države Hutua Juvenala Habyarimane počela 'sječa'. Istim je riječima naime radio mržnje RTLM tada počeo pozivati Hutue da odrade svoj posao i ubiju sve žohare (inyenzi) kako su nazivali Tutsije. 'Zlo u eteru' kako će kasnije program ovog radija nazvati u tanzanijskoj Arushi, afričkoj verziji Haaga koji se bavi Runadom, iza sebe je ostavilo možda i najtragičniji plod novinarskog rada. Tisuće silovanih, stotine tisuća siročadi, milijune mrtvih.
I možda baš zato kada se naše misionare danas upita što se to zapravo dogodilo u ljudima da su postali tako nezamislive zvijeri oni spremno citiraju naslov knjige tadašnjeg zapovjednika UN-ove misije u Ruandi, kanadskog generala Romea Dallairea, 'Shake Hands with the Devil'.
- Da, to je bilo kao da su se ti ljudi zaista rukovali s vragom jer kako drugačije objasniti mladiće koji su do jučer dolazili u crkvu, ispovjedali se i molili, a već dan nakon toga počeli klati svoje susjede i prijatelje. Kako rastumačiti ponašanje žena i djece koji su tome aplaudirali? Kasnije smo puno puta pričali o tim događajima i složili se da ljudi tada nisu bili ljudi. Čak su i neki od njih kasnije na ispovjedima priznali da su bili poput zvijeri. No tu oprosta ili odriješenja nema - ispričao je don Sebastijan. On je izdržao sve patnje. Dallaire nije. Pokušao se ubiti tri puta, a nakon psihijatrijskog liječenja ipak je uspio napisati knjigu o licemjerju UN-a, suučesničkoj ulozi 'Hutu-friendly' Francuske u obučavanju zločinaca, ali i gluposti Clintonove admnistracije koja do broja od pola milijuna žrtava nije željela službeno pričati o definiciji, dakle niti priznati postojanje genocida. Pogibija 18 američkih marinaca malo prije toga u Somaliji ipak je tada bila najgorljivije pitanje u Washingtonu, pa se pokolj u Ruandi činio beznačajnim.
Bez obzira što za ništa od ovoga razumijevanja nema, niti može biti, naši sugovornici ipak su željeli objasniti ono što većina ljudi koji su gledali filmove poput Oscarom ovjenčanog 'Hotel Rwanda' ipak ne razumije.
- Riječ je naravno o povijesti, odnosno kolonijalnom pečatu iste koji je u mnogome odredio tragična događanja o kojima pričamo. Kada je Njemačka, kolonizator Ruande i Burundija, nakon Prvog svjetskog rata izgubila afričke posjede vlast su od njih preuzeli Belgijanci. Oni su radi lakšeg vladanja zemljom proveli antroploško istraživanje kojim su dokazali da postoje ogromne razlike između plemena Hutu i Tutsi. Za povlaštenu klasu, radi lakše kontrole zemlje, izabrali su Tutsije. Njih je kao i danas tada bilo svega 10-ak posto, Hutua oko 88, a lokalnih Pigmejaca, naroda Twa, oko 2 posto. Kada su Belgijanci istjerani iz zemlje Hutui su počeli odmazdu nad Tutsijima. Pokolja je u par desetljeća prije 1994. bilo nekoliko i Tutsiji su pred njima većinom izbjegli u Ugandu, te Burundi i Tanzaniju - objašnjava don Sebastijan.
Fra Ivica opisao je događaje koji su zatim uslijedili.
- Pod vodstvom sadašnjeg predsjednika Puala Kagamea 1990. počeli su vojne akcije iz Ugande. Tri godine kasnije postignuto je primirje, ali već godinu kasnije započeo je genocid. Sto dana pokolja Kagameu je bilo dovoljno da reagira, vojno osvoji i preuzme zemlju te do danas zadrži kontrolu u njoj. Tri milijuna Hutua dalo se u bijeg u susjedni DR Kongo. Vojska Tutsija krenula je za njima, a u odmazdama je ubijeno vjerojatno jednako ljudi kao u genocidu - objasnio je fra Ivica.
Iako je Ruanda danas jedna od najprosperitetnijih podsaharskih zemalja, gdje je sigurnost za stranca maksimalna, čistoća besprijekorna, a cijene i ponuda europske, ispod površine stvari ipak izgledaju potpuno drugačije.
Teško je to prihvatiti našim misionarima. Don Danko je zemlju napustio kada su dan nakon pokolja u Mushi po njega došli talijanski vojnici. Nikada se tamo više nije ni vratio.
- Slika leševa u crkvi pred očima i danas mi je nepodnošljiva - kaže.
Iz Kigalija gdje se u školskom centru Gatenga do nedavno skrbio o 1200 siromašne djece siročadi napisao je tri knjige o genocidu. Don Sebastijan iz Mushe je izašao par dana prije pokolja. Godine je proveo u Vatikanu, a kada se vratio u Ruandu i on dalje od Kigalija nije mogao.
- Bole te uspomene...kao da još ponekad čujemo mačete kojima stružu po cesti prije no što će krenuti...- kažu obijica tek nakon dugo okolišanja.
Obično ih dugo treba nagovarati da bilo što progovore o tim danima. Posebno je teško don Danku. On je istina Bog imao sreće pa ga koljači, kako ih naziva, nisu poput njegova poljskog kolege misionara s pištoljem u ustima natjerali da gleda silovanja i klanje. On ih je slušao. No, kada se nedugo nakon genocida vratio u Ruandu njegov svećenički poziv natjerao ga je da se ponovo pozabavi žrtvama. Ovaj puta Hutima.
- Jednako kao što je pokojni fra Vjeko inicirao proširenje zatvora u gradu Gitarami, ja sam osim bavljenja školom počeo držati mise u zatvorima i pomagati tim otpisanim ljudima - kaže.
Na taj način ubrzo se našao i na udaru novih vlasti.
- Što ću, nisam mogao gledati patnju, kako prije tako ni sada. Čovjek u afričkom zatvoru čovjek je bez nade. Svećenik bi mu je po svom pozivu trebao dati i ja sam upravo to bio i činio - priča.
A koliko god pokolj 1994. bio grozan i nerazumljiv, treba smoći snage i priznati da je i poraće obilježeno osvetom bilo barem slično tome. Trenutno u zatvorima u Ruandi bez suđenja i to niz godina leži oko 160.000 Hutua koje se sumnjiči za sudjelovanje u genocidu. Sudi im se rijetko i to u pravilu na narodnim sudovima nazvanim 'Gaćaća'.
- Tada se cijelo selo okupi na livadi, policija dovede zatvorenika i ljudi počnu vikati je li kriv ili ne. Obitelj onoga tko ima novca obično potplati vikače dobrih poruka, bio uznik kriv ili ne. Oni drugi, neovisno o odgovornosti, obično umru u zatvoru - objasnio je fra Ivica.
Opisujući jedan događaj iz samostana u kojem živi otišao je još korak dalje u objašnjavanju što je to zapravo Ruanda. Bilo mu je dovoljno otvoriti vrata jedne sobe u samostanu gdje živi.
- U toj maloj, 4X4 sobi sakrilo se 40-ak seljana Hutua. Jednog dana došla je policija i sasjekla ih mačetama - podsjetio se.
Crkve su u Ruandi oduvijek bile mjesta gdje su se ljudi skrivali pred nevoljom. Njihove ubojice uvijek bi stoga u njih prvo pogledale. I dovršile 'posao', kako oni zovu ubijanje. Na istom mjestu, naravno.
Kako dalje, kako uopće naši misionari žive sa svim tim jadom nasljeđa i nemalo izvjesne identične budućnosti, upitali smo ih.
'Radom, žrtvom i davanjem' odgovorili su. Priznaju pritom i da usred Ruande sve češće zapjevaju hrvatsku pjesmu, prisjete se doma. Padne pritom i pokoja suza za zagorske ili neke druge brege, nad sevdalinkom ili slavonskom ravnicom Zlatnih dukata. Kući pak odu tek svake tri godine. Rijetko, premalo, ali tako stroga crkvena nalažu pravila.
- Ivica ima najmanje staža ovdje. Eto skoro 20 godina. Danko već 28. Prošli smo u tom vremenu svašta na ovim brežuljcima. Dok je u domovini bjesnio rat, tu se dešavao još gori. Kada se kod kuće smirilo ovdje se nastavilo. No, mi smo misionari i naš je život uvijek tako težak. Za svoj rad nikada ne tražimo plaće jer nam je dovoljna vjera. A vjerujte sada vi, bez nje bi čovjek ovdje brzo uvenuo. Ne zbog hodanja po brdima, ne zbog očaja ili oskudice. Samo zbog tuge nad ljudskom patnjom koju gledamo još naših prvih afričkih jutara...- složili su se.
Don Danko, kojemu je već 67., tek je nedavno prestao biti ravnateljem centra za siromašnu djecu. Danas kao tajnik za njih prikuplja novac iz donacija. Don Sebastijan radi u uredu salezijanskog centra i također skrbi o financiranju obrazovanja za stotine mališana bez roditelja. Fra Ivica, e on je posebna priča. Kao ravnatelj škole nazvane po pokojnom ocu Vjeki, on većinom sam financira školovanje 240 mališana. Kada je pomoć ruandskim siromasima u pitanju on doslovno radi čuda.
- Ovdje u Kivumu ići u školu znači i jesti. Oko 75 posto ljudi živi s manje od jednog dolara dnevno. Jedu rijetko, loše i premalo. Većina djece iz moje župe samo u školi. Pitaju me ljudi zašto pomagati. Ovi brojevi nude odgovor - kaže.
Smatraju li pak ti mališani ovu činjenicu problemom? I ne naročito kao što vjerojatno bi da se nalaze bilo gdje drugdje. No, oni žive u Ruandi. Zemlja je to u kojoj je u sto dana ubijeno milijun ljudi. Dnevno po deset tisuća. Svakog sata njih 416. Po minuti sedmero. Trojica hrvatskih misionara i danas tamo skrbe o preživjelima.
| < « | » > |
|---|
