napisao; krešimir raguž
snimio; marino brzac
Koliko Laos ima stanovnika? Hm, hhaha. A koliko ima Louang Prabang, ovaj kraljevski i nekada glavni grad? Prrrrr! Jel se barem ovdje navečer može izaći van? Pras po glavi. Šamar negdje između slijepoočnice i oka. Ma stani tužan ne bio. Pa nema veze...Da je ruka veća, a na njegovu sreću nije, vozač tuk-tuka mlatnuo bi se sinoć do sredine čela. I po nosu. Par puta. Najmanje. Kako mu je ruka, na vlastitu sreću, manja tako je na naša pitanja sam sebe šamarao samo oko oka. Isto onoliko puta koliko smo ga, ambiciozno radoznali, doveli do toga da na nešto nije znao odgovor. Ta on samo vozi tuk-tuk. Od kolodvora do grada. I zašto mi, faranga, bijelci, magarci s torbama većim od sebe samih sada njega tu nešto pitamo o čemu jadan vozač niti ne mora ništa znati. Jebeš razmišljanje kada se može samo živjeti...njegov je, ali i moto ostalih koje tu pronalazimo. Još jedan šamar za kraj. Onako, bez veze. Taj zadnji je stvarno bio samo da se čuje.
Da, to je Laos. Narodna demokratska republika. Crvenija od krvi. Spojena srpom i čekićem što u ofucanim zastavama zaboravljene revolucije vise sa svakog krova. Radnik i čovjek svoje zemlje, predsjednikovo dijete i sin, ne mora ništa znati. Mora samo biti vjeran. Zoki kaže da njih 90 posto nema pojma gdje je Europa. I što je to uopće. Meni se čini da tih istih 90 posto nema pojma ni gdje je Laos.
Tražili smo cijeli dan neku riječ koja bi nam objasnila sve ovo. Lijenost nije jer ona pretpostavlja da onaj koji je lijen nešto zna raditi, ali mu se ne da. Ravnodušnost nije jer je čovjek obično ravnodušan prema određenim stvarima dok su mu druge bitne. Njima bitno nije ništa.
Lonley Planet i ostali mudri savjetnici američkih backpackera o ovome nisu rekli niti riječ. Boli to kada vidiš da je većina putnika oko nas baš iz te kategorije. Njima je dovoljno to što je ovdje sve drugačije. Što će nabrijanom klincu iz Alabame spoznaja od živućem laoškom zenu kada je doma nikome neće moći objasniti. Njemu treba prodati amejzing, so difrent i astonišing, pa da vidiš kad negdje između prvog i drugog kruga slijedećih predsjedničkih izbora široj pijanoj obitelji pocure sline za 'njihovim sinom' koji se hrabro odupirao komunističkoj zvijeri. Napušen, ali nema veze jer će to saznati samo prijatelji kojima se odlučio malo pokurčit švercanjem laoške trave u dijelu tijela koji ne miriši ni u manekenki.
A tu je, evo oko nas, jedan sjajan ostatak francuske Indokine, rijeka Mekong u kojoj se na dnu još uvijek odmara neki američki teenager koji je umjesto jointa te '69 u zanokticama obrasle mladalačke prste uzeo M16. Nismo Marino, Zoki i ja ni piloti F16 koji smo nad Laosom tada prosuli više bombi nego što je palo u II. Svjetskom ratu. Mi smo putnici nenamjernici. Ljudi koji spajaju neugodno s beskorisnim i spremno raspredaju o automobilskim motorima ugrađenim u speed boatove lokalnih samoubojica. Mi smo tri velika bijela koji smo ovaj mjesec oprali kosu i slijepljene pletenice u našim očima nose samo oni koji su otkaz već dobili ili dapače nikada nisu ni bili u prilici da ga zarade.
I zato ovako revolucionarno ispravni, samoupravljanjem produhovljeni i Titovim mislima obrazovani, mi lokalcima čak i postavljamo pitanja. E sad, jesmo li u pravu? To je druga stvar. Barem u Laosu.
Ovdje je san stalno stanje. Kada pitaš zapravo budiš. A to nije pristojno. Kako si bio znatiženjan kad te vrag natentao da poželiš nešto doznati, tako istog vraga možeš pozvat i da te kući odnese radoznalog. Ne kompliciraj. Samo uživaj. Ovo prethodno je bila sentencija nacionalne mudrosti ljudi što se bez riječi rađaju i umiru na ovim smrdljivim obalama.
Druga strana Louang Prabanga spremna je za objavljivanje u magazinima. Stotine guest housea uz obale Mekonga su divni i za manje od 50 kuna po noći vrlo jeftini. Beerlao, lokalno pivo, odavno je zaslužilo neku međunarodnu nagradu. Wirelles radi kao da se spajamo iz središnjice kakvog telekomunikacijskog operatera. Diva, dapače. Hrana je jeftina, a taksisti ne znaju računati. Žene su ružne, ali to im je najveća prednost jer bi u slučaju bilo kakvog interesa isti podrazumijevao zalaganje i radnju, a to su ovdje nepoznanice.
Nekome se sve ovo može učiniti kao katastrofa. Našlo bi se bez sumnje i onih koji bi išli grintati nad 14 sati vožnje busom od sjeverne granice Tajlanda do ovog raja. Louang Prabanga. Edena, kolonijalnih boja i budističkih ćelavih glava što se od zore klate ispod zastava na kojima dominira crvena. No, valjda nas je još ipak ostalo i ponešto mudrih. Nas koji ćemo doći ovdje i ne vidjeti samo opijum i jeftinu travu, ljutiti se na konobara koji je zaboravio i vozača što u očaju vlastitog neznanja sam sebe udara u glavu jer tamo najmanje boli. Ima nas, tako želim vjerovati u to, koji će izvaditi fotoaparate, zaboraviti skinuti poklopac sa objektiva i sve zajedno sebi ne zamjeriti niti na sekundu. I na kraju umjesto spominjanja svih onih riječi što su stvorene da bi opisale koitus, a ne stanje duha, samo reći Laaaaaao. Dugačko i lijeno. Sve dok san ove zemlje i nama ne spusti vjeđe onemoćale od ravnodušnosti ugode. Moguće blagosti jednog dana u životu.
| < « | » > |
|---|
