'Stvarno treba imati muda da bi se ovdje igralo'
Iz Bagdada Krešimir Raguž
Country road, country road that's the place where I belong, west Wirginia, country.....orilo je iz zvučnika pretrpanog kluba. Ruke su bile u zraku, a pivo se točilo kao da je St.Patrick's day. Samo kilometar dalje neki drugačiji zvukovi. Detonacije granata, rakete i rafali parali su bagdadsku noć. Taj dan eksplodiralo je i nekoliko autobombi. Glavni irački grad ponovo je gorio.
A 'gorio' je i Baghdad Country Club, trenutno jedini preostali klub za strance u ovom 8-milijunskom gradu. Donekle zaštićeno osiguranjem međunarodne Green Zone ovo mjesto postalo je oaza, utočište za sve one koji slave ili tuguju. Mjesto gdje se iz noći u noć, pa sve do jutra, svi gosti prave da ne vide realnost smrti i stradanja koja ostaju s druge strane tri metra visokih betonskih blokova oko kluba. Zida koji razdvaja smrt od laži da ona ne postoji. Ili ignoriranja vijesti koje je prate.
BCC-jev 34-godišnji vlasnik, bivši britanski elitni padobranac iz Leedsa, James Thornett i te je večeri kao i niz puta prije toga imao razloga za zadovoljstvo. Trljao je bradu, a kako i ne bi. Specijalci, zaštitari, protuhe, diplomati, šverceri, plaćenici i kurve - sve njegova uobičajena i jedina klijentela, stres je rješavala praznivši gajbe i boce. Što su bili glasniji i raspušteniji, a to se tamo ipak vodi u kategoriji 'normalno' alkohol je još lakše tekao. Naravno, uz gazdin širok osmjeh odobravanja.
Jamesa sam pronašao u trenutku kada je i meni samome pivo trebalo više nego žena. Upravo sam, nakon tri dana pokušaja, uspio ući u Bagdad. Šok kada se dođe na ovo mjesto ogroman je i zato su moja prva pitanja koja sam uputio Jamesu bila jednostavna: 'kako, zašto, što ti je ovo trebalo?'
- Zgodno je to da unatoč sada već svjetskoj popularnosti ovog kluba nikada u životu nisam o sebi pričao za novine. No, dobro – nećkao se na početku.
- Sve je počelo kada sam kao padobranac sudjelovao u rušenju Saddama 2003. Izvršili smo desant i doskočili blizu mjesta na kojem se sada nalazi klub. Kunem se da mi je još tada ova vila 'zapela za oko'. Kako je Hussein ubrzo pobjegao i rat je bio završen moja postrojba se vratila kući u Englesku. Nedostajao mi je Bagdad i akcija pa sam se već dva dana kasnije zaposlio u jednoj tvrki koja me dovela nazad. Bavili smo se obavještajnim radom i ubrzo sam 'ulovio' kako ovaj grad diše. Tada je na sreću bilo puno mirnije nego danas. Šetali smo se slobodno po gradu –priča Thornett sjetno i pritom pogledava dvojicu teško naoružanih tjelohranitelja koji se baš nikada ne odvajaju od njega.
- S obzirom da sam jako volio piti vina, posebno francuska, a sve sam ih teže mogao nabaviti to me počelo frustrirati. Zarađivao sam odlično, ali si ništa nisam mogao priuštiti. Jednako je bilo i s drugima. I tada sam nabasao na prijatelja lokalca koji mi je rekao onu klasičnu 'znam čovjeka koji zna čovjeka'. Ukratko jedan afganistanski gospodar rata ponudio nam je četiri kontejnera vrhunskog vina. Bio sam lud, kupio ih i shvatio da ih ne mogu sam popiti – priča James.
U to vrijeme još je uvijek radio za zaštitarsku tvrtku Global u Bagdadu. Nije želio ostati bez posla, a morao je prodati vino. Morao je podrobno proučiti stavke svog ugovora. Shvatio je da gotovo ne smije samostalno niti disati, no o trgovini nije bilo ni riječi.
- Odmah sam otvorio malu trgovinu vinima koja je išla toliko dobro da me zapravo natjerala da u konačnici otvorim Baghdad Country Club te napustim posao. Na početku mi se znalo desiti da prodam samo dvije boce dnevno, ali je odjednom sve krenulo. U klub je počeo dolaziti američki ambasador, visoki predstavnici UN-a, irački ministri. Htjeli su pivo, kupio sam ga, na red je dosao viski, ma sve sto možete zamisliti. Baš sve – kaže kroz smijeh.
Iako u samom početku i nije previše razmišljao o mogućoj zaradi, novac se počeo gomilati. Istina Bog i danas plaća prava bogatstva za šverc tražene robe preko vojnih kontrolnih točaka, ali državi ne mora davati niti penija. Green zona tako funkcionira. Država u državi. Seks na plaži. Plaža u seksu....
- Meni je ovo dugo bilo samo sexi. Ne lova nego taj osjećaj da si jedini. Green Zona je ispala najveća porezna oaza na svijetu. Nema poreza, osiguranja, ničega. Sve što zaradiš sebi spremiš u džep. Tako sam došao do trenutka kada mi je jedan Iračanin ponudio svoju kuću u najam. Ispalo je da je to ona koju sam vidio kada sam doskočio u Saddamovo dvorište. Sanjao sam je i onda mi vlasnik zavrnuvši prljave brkove kaže 120.000 dolara na godinu. Sagnuo sam se i iz torbe mu izvadio cijeli iznos. Ostao je bez riječi, uzeo novac i rekao da će mi se javiti nagodinu – prisjetio se trenutka utemeljenja današnjeg BCC-a.
Od tada je, kako kaže, u vilu uložio jos sto tisuća dolara i ona danas zaista izgleda reprezentativno. No, problem ipak postoji. James dobro zna tko su mu gosti pa je toliko pazio na to što i koga ćemo fotografirati da me na kraju u potpunosti izludio. Unutrašnjost se ne smije zbog nekih snagatora iz tvrtke Blackwater. U restoranu je zabranjeno jer tamo sjedi sin nekog ministra, a navodno ima i policajaca na dobrim funkcijama. Dvorište u kojem se oko otvorene vatre okupila i dobro zabavljala druga ekipa ćelavaca, što bi da imaju kosu nemalo podsjetilo na ples Jima Morrisona, ne smije se jer su dečki navodno za razliku od frontmana The Doorsa i prilično nasilni.
- Morate shvatiti da život stranca u Bagdadu danas jako malo vrijedi. Nikome se ne može vjerovati jer bi vas svi izdali za šaku dolara. Otmice su česte, a bilo je pokušaja i u Green Zoni. Vrlo skupo plaćam čak 30 ljudi koji se brinu o mojoj i sigurnosti kluba, tako da tu popuštanja nema – kazao je James.
Čim se okrenuo, neki očigledno nezadovoljan gost imao je što za dodati na njegovu lamentaciju. Jest da je čovjek bio pijan, ali već sam čuo da se u Bagdadu nikome ne vjeruje i da se barem malo treba vjerovati svakome. Znao sam da je to grad najnevjerojatnijih priča.
- U posljednjih godinu dana bombaši samoubojice raznijeli su se u dva kineska restorana i jednoj kafeteriji. Nakon toga James je ostao bez konkurencije i tek od onda zarađuje gomile novca – zajedljivo je dobacio onaj pijanac te me i pitao zanimaju li me nešto slobodnije djevojke. Kada je to izgovarao pokazao je prstom prema katu Jamesove kuce. 'Jebe mi se. Doslovno, literarno i za tebe' odgovorio sam mu i prstom pokazao prema dolje. Prema mom vlastitom zbog rata zaboravljenom dolje.
Iako se za Green Zonu zna da u njoj ima svega od igle do lokomotive, droge, kurvi i svega tome slicnoga, ipak nisam stekao dojam takve Sodome i Gomore u Jamesovom dvorištu.
S druge strane nepobitno je bilo da je bestežinsko stanje u kojem živi ovaj dio grada utjecalo i na moral samih Arapa, pa sam ih i sam imao priliku vidjeti kako se svađaju oko zadnjeg gutljaja iz boce viskija. Ipak puno priča jednostavno nije držalo vodu.
Što se samoga Jamesa tiče jasno je i to da čovjek svakako imao puno podrške, kakvi god bili povodi za nju. Tako u Baghdad Country Clubu kruži priča o danu kada je raketa kaćuša pala blizu njegovog lokala. Navodno su se u trenu oko njega stvorili deseci prijatelja koji su došli provjeriti što se dogodilo. Na sreću jedina su posljedica bila razbijena stakla. Društvo je taj problem ubrzo riješilo, a moto je navodno bio 'da se nisi usudio zatvoriti lokal.' Koliko su pritom mislili na njega, a koliko na vlastite užitke lako je dokučiti. Posebno ako se zna da u besporeznom režimu Baghdad Country Cluba pivo košta manje nego u kojekakvim zagrebačkim Ludnicima ili sličnim kretenskim mjestima u nas. Pa iako je večera po osobi samo 30 dolara, a pivo između 3 i 5, James Thornett otkrio nam je koliko se silno njemu sav ovaj rizik isplatio.
- Došao sam do prvih milijun dolara. Zamislite apsurda da nitko od mojih prijatelja koji imaju pubove po Engleskoj nije niti blizu toj brojci – zaključio je ozaren cerekom nenamjernog uspjeha.
Pitao smo ga za kraj i je li ikada čuo za onu izreku kako rat nekome može biti brat. Nije bilo odgovora. Samo se okrenuo i pokazao mi službeni logo kluba, igrača golfa, koji sa sobom nosi znakovitu poruku: ' Stvarno treba imati muda da bi se ovdje igralo'!
| < « | » > |
|---|
